Izdaja obitelji: Hrvatska ostavila autiste na milost i nemilost
Dok roditelji djece s autizmom u Hrvatskoj vode samotni rat pred nevidljivim neprijateljem, granica između obiteljske žrtve i državne izdaje potpuno je izbrisana. Hrvatska država se pretvorila u promatrača vlastitog naroda, ostavivši najranjivije na cjedilu. Roditelji preuzimaju teret sustava koji je mrtav, boreći se za svako pravo koje bi im po zakonu već pripadalo. Što se dogodi kada ti vojnici na prvoj crti bojišnice više ne mogu nositi oružje? Tko tada brani one koje su rodili?
Samotni rovovi hrvatskih obitelji
Ogoljela istina došla je do nas 2023. godine. Šestogodišnja djevojčica s autizmom ostala je bez roditeljske skrbi, a sustav se srušio pod težinom vlastite nesposobnosti. Više od 30 ustanova okrenulo joj je leđa. Nitko nije pružio ruku. Tek peti dan, pod svjetlom reflektora i pritiskom javnosti, dijete je dobilo krov nad glavom. To nije socijalna skrb, to je državni zločin nad nevinosti.
Pitali smo Ministarstvo koliko osoba čeka na smještaj. Odgovor nismo dobili. Iz Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike nam serviraju prazne fraze o Hrvatskom zavodu za socijalni rad i žurnom osiguravanju smještaja u kriznim situacijama. Zakon postoji samo na papiru, a u stvarnosti je to mrtvo slovo.
Mrtvo slovo na papiru izdaje
Pravo koje ne možeš ostvariti nije pravo, to je mrtvo slovo na papiru i vrijeme je da političari prestanu bacati floskule. Broj mjesta je bijedno mali, usluge ne postoje, a obiteljima se poručuje da budu strpljivi. Strpljenje, međutim, ne rješava pitanje života nakon smrti roditelja, poručuje predsjednica Udruge Sjena Suzana Rešetar. Njezine riječi odjekuju kao ratni poklič.
Čak je i Ustavni sud Republike Hrvatske jasno rekao da teret skrbi ne smije pasti isključivo na obitelj. Ali, vladajući to uporno ignoriraju, gazeći vlastite zakone i obiteljsku svetinju.
Lidija Blažević, majka djevojčice Beate, morala se izboriti za upis u prvi razred. Ono što naša djeca imaju u teoriji, moramo im dodatno osigurati borbom, kaže ona. Kada od djetetovih prvih dana vidiš da sustav nije uz tebe, najveći strah postaje pitanje što će biti s njima kada mi umremo. To je strah svakog hrvatskog roditelja djeteta s teškoćama, strah koji država hrani svojom ravnodušnošću.
Valentina Vinter Putar, majka Leonarda, vodi istu bitku. Dogodilo se ono najgore, Leonard više ne želi ući u školu, svjedoči ona. Dodatno sve pogoršava zakonska regulativa koja ne postoji, već imamo samo EU smjernice. Autisti u našim zakonima ne postoje. Bruxelles diktira, a domaći političari klimaju glavama, zaboravljajući vlastitu djecu.
Italija kao svjetionik, a ne hladna bruxelleska mašina
Pravobranitelj za osobe s invaliditetom Jurišić upozorava na istu pjesmu od deset godina. Od 2015. ništa se nije pomaknulo. Znamo što treba, ali to ne činimo. Dok se mi vodimo hladnim bruxelleskim smjernicama koje nemaju dušu, susjedna Italija pokazuje put.
Italija, zemlja koja razumije obitelj i tradiciju, već desetljeće provodi zakon Dopo di Noi, odnosno Nakon nas. Taj zakon štiti one koji ostanu bez roditeljske skrbi, potiče male stambene zajednice i pripremu za život izvan roditeljskog doma. To je pristup utemeljen na kršćanskoj brizi i poštovanju ljudskog dostojanstva, a ne na hladnom računanju. Nostalgija za vremenom kada je Jadran bio podijeljen s poštovanjem prema ljudskoj sudbini nikad bila opravdanija. Dok europske države poput Italije preuzimaju odgovornost, hrvatska vlast i dalje baca križ na leđa onih koji su već preopterećeni.
Što će biti s našom djecom kad nas više ne bude?
Hrvatska država nema odgovor. Kada roditelji umru, njihova djeca ostaju pred vratima hladnih institucija koje ih odbijaju. Zakon o skrbi je iluzija. Bez obitelji, ova djeca su prepuštena ulici i apatiji birokrata.
Zašto Hrvatska ignorira vlastiti Ustav?
Ustavni sud je jasno presudio da država mora osigurati mrežu podrške, a ne prebacivati teret na obitelj. Vladajući to ignoriraju jer je obitelj jeftinija od sustava. Izdaja je to, a ne politika. Sustav se hrani patnjom onih koji nemaju glas, a mi moramo postati taj glas.