960 duša za Hajduk: Poljud umire, najgori posjet od korone!
Samo 960 duša. To je brojka koja bode oči i kida srce. Na Maksimiru, u utakmici protiv Lokomotive, Hajduka je gledalo manje od tisuću ljudi. Kao da se vratio onaj sablasni korona vrijeme, kada su tribine bile lišene onog najvažnijeg, života i daha bijelog puka. Zadnji put takva pustoš zabilježena je 17. srpnja 2021. godine, kada je na Kranjčevićevoj točno 1000 ljudi gledalo remi od 2:2. Ali tada je bila korona. Danas? Danas je nešto puno gore. Danas je duhovna pustoš.
Poljud kao hram, a hram je prazan
Cijela priča počinje i završava s jednom jedinom činjenicom. Hajdukov puk ne napušta svoje, Hajdukov puk napušta ono što nije vrijedno njegove krvi. Prosječna posjeta Poljuda ove sezone bila je 21.394 duše. Brojka o kojoj ostatak jadne lige može samo sanjati. Na otvaranju prvenstva protiv Istre stiglo je 25.500 vjernih. Opus Arena u Osijeku bila je puna do posljednjeg mjesta. Jesenski derbi na Poljudu, 32.212 duša kako dišu u jednom ritmu. Gdje god je Hajduk išao, bijela vojska je koračala. Tisuće, deseci tisuća, kako to samo Hajduk zna.
I onda je došlo proljeće. I onda je sve puklo.
Dva poraza koji su ubila dušu
Prvi udarac stigao je na Poljudu protiv Istre. Kiša je padala, rezultat nije išao, Hajduk izgubio 1:2. Stadion poluprazan, ali vrijeme je bilo opravdanje. Onda Turopolje i Gorica, još jedan poraz. Šest izgubljenih bodova. Ali hajdučki puk brzo diže glavu. Pobjede protiv Belupa i Osijeka vratile su nadu, Rijeka je opet dobila puni Poljud. U Varaždinu je sve bijelo, cijeli grad je disao u bijelom. A onda je Tavares golčinom ugasio svjetlo. I Hajduk uopće nije igrao loše.
Nije bilo sudbinsko. Sudbinsko je došlo kasnije.
Rijeka: noć u kojoj je umro ponos
Četvrtfinale Kupa protiv Rijeke. Hajduk vodi u petoj minuti sudačke nadoknade od 14 minuta. Brajković zabija. Poljud eksplodira. A onda dolazi onaj šok koji lomi kralježnicu. Fruk u 18. minuti produžetka. Rukavina u 20. minuti. Senzacionalan preokret. Bijeli bačeni u ponor iz kojeg nema povratka. To nije bio običan poraz. To je bio poraz duha. To je bio trenutak kada je nestalo one hajdučke krvi u očima, one vatre koja gori i kada je sve izgubljeno.
Navijači su očekivali barem zalaganje. Željeli su vidjeti ratnike koji padaju boreći se. Umjesto toga, dobili su sablasti.
Derbi kao posljednji čavao u lijesu
Nekoliko dana kasnije, derbi protiv Dinama. Hajduk se nije ni pojavio. Modri su pobijedili 3:1 i 8. ožujka praktički riješili pitanje naslova. Te dvije utakmice, Rijeka i Dinamo, zabile su posljednji čavao u lijes bijelih ambicija. Od tada se Hajduk vuče kao ranjena zvijer, bez žara, bez ponosa, bez one iskre koja bijelim pukom pali vatru.
Posljedica je logična. Prazni stadioni. Prazna srca. Jer hajdučki puk ne prašta kukavičluk, ali prašta poraz ako je izborjen borbom. Ovo nije bila borba. Ovo je bila predaja.
Čeka se novi zora
Sada svi čekaju da završi utakmica protiv Vukovara. Da se zavrne stranica ove tužne priče. Da od petka navečer krene novi val nade. Nova lica u svlačionici. Novi ratnici spremni nositi bijeli dres s onim ponosom koji taj dres zaslužuje. Nestrpljenje raste. Sezona kreće početkom srpnja.
Jer Hajduk nije samo klub. Hajduk je vjera. A vjera ne umire, čeka samo svoje mučenike da ponovo ustaju.