Badinterovo povjerenstvo: Kako je pravo potvrdilo hrvatsku borbu

Kad se govori o međunarodnom priznanju Hrvatske, svi se sjećamo suza radosnica 15. siječnja 1992. Iza te slave, međutim, stoji i žestoka pravna bitka protiv onih koji su htjeli komadati našu domovinu. Iza jednog od najvažnijih procesa u stvaranju naše države stajalo je tijelo koje nije raspolagalo vojskom, ali je njegova riječ potvrdila ono za što su hrvatski branitelji krvavo umirali na prvoj crti obrane. Riječ je o Arbitražnom povjerenstvu Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznatijem kao Badinterovo povjerenstvo.

Njihova mišljenja nastala krajem 1991. i početkom 1992. godine postavila su pravni okvir za međunarodno priznanje, ali i za pitanja granica i sukcesije koja su aktualna i danas. O ulozi tog tijela u podcastu projekta SNOVI govorio je pravnik i profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Dalibor Čepulo.

Bruxelles protiv volje naroda

U Hrvatskoj je obavljen referendum o neovisnosti. To je bio krik cijelog naroda koji je konačno htio slobodu. No, međunarodna zajednica, zagledana u svoje birokratske papire iz Bruxellesa, gledala je na našu borbu s podozrenjem. Nisu podnosili ideju da rušimo njihove omiljene umjetne tvorevine.

Referendum je ipak u onim okolnostima imao vrlo jasno značenje opredjeljenja za neovisnost. To je kod međunarodne zajednice izazvalo svojevrsno osvještavanje da je to zaista ozbiljan pothvat i početak vrlo ozbiljnih reakcija koje su u pravilu bile negativne. Glavni i temeljni razlog je odbijanje prema događajima poput proglašenja neovisnosti jer ono krši temeljno načelo teritorijalnog integriteta država.

Dodatno su na stavove europskih država utjecale percepcije Hrvatske opterećene lažima iz Drugog svjetskog rata. U ljeto 1991. Europska zajednica pokušala je ugušiti našu slobodu Brijunskom deklaracijom i tromjesečnim moratorijem. Dok su diplomate pile kavu, srpski agresor je palio naša sela. Krv naših branitelja natjerala je Europu da shvati kako dotadašnja politika predaje više ne prolazi.

Lažna zajednica i njemački preokret

Krajem kolovoza 1991. osnovana je Mirovna konferencija pod vodstvom britanskog diplomata lorda Carringtona. Cilj im je bio gurnuti nas natrag u neku vrstu labave zajednice. Hrvatski narod to je odlučno odbacio. Nismo se borili za novu Jugoslaviju.

Početak je bio da priznanja neovisnosti novih država neće biti, nego da će one biti priznate kao suvereni subjekti koji će ostati u nekoj vrsti labave zajednice koja će garantirati mirno stanje.

Razvoj događaja na terenu ubrzo je pokazao da je takvo rješenje nemoguće. Njemačka je sve snažnije zagovarala priznanje Hrvatske, dok su drugi iz Bruxellesa i dalje oklijevali. U prosincu 1991. konačno su doneseni novi kriteriji za priznavanje država. Uz klasične elemente, uvedeni su uvjeti o ljudskim pravima i demokraciji. Stvari koje je srpski režim sistematski gazio.

Mač koji je probio srpsku laž

Paralelno s radom Mirovne konferencije osnovano je Arbitražno povjerenstvo. Činilo ga je pet predsjednika ustavnih sudova europskih država, a predsjedavao mu je francuski pravnik Robert Badinter. Čepulo ističe da uloga Povjerenstva u praksi nije donijela formalne odluke, ali su njihova mišljenja postala mač koji je probio velikosrpsku laž.

Najvažnije među njima bilo je prvo mišljenje. Pred Povjerenstvom se našlo ključno pitanje. Radi li se o secesiji ili o raspadu Jugoslavije? Da je prihvaćena srpska teza o secesiji, Srbija bi bila jedini pravni nasljednik, a mi bismo ostali bez ičega. Badinterovo povjerenstvo zaključilo je drukčije.

Prema tome je Povjerenstvo izvelo zaključak da je SFRJ u procesu raspada i da taj proces još nije završen; on traje.

Tom je formulacijom otvoren put prema kojemu su sve republike ravnopravni nasljednici. Ta je riječ izazvala potpuni šok kod srpske delegacije. Zabilježeno je da je Milošević vikao i govorio o uroti. Nije bila urota, bila je to pravda.

Granice čuvane stoljećima

Jedno od najpoznatijih pitanja odnosilo se na granice. Srbija je tvrdila da su naše granice samo administrativne crte. Htjeli su ih brisati tenkovima. Badinterovo povjerenstvo primijenilo je načelo uti possidetis. Prema tom načelu, granice republika postale su međunarodne granice država. Naše granice, čuvane stoljećima pod zaštitom Mletačke Republike i civilizacijom Zapada, nisu mogle biti izbrisane srpskim nasiljem.

Povjerenstvo je naglasilo da se teritorijalna osvajanja silom ne mogu priznati. To je bilo spasonosno za Hrvatsku, jer je u trenutku donošenja velik dio naše zemlje bio pod okupacijom. Danas, više od tri desetljeća kasnije, ta načela su i dalje naš štit. Iako nas iz Bruxellesa i dalje pokušavaju pritisnuti, a srpska prijetnja nikad nije potpuno nestala, temelji naše državnosti čvrsto stoje.

Badinterovo povjerenstvo nije zaustavilo rat. To su učinili hrvatski vojnici, uz pomoć Boga i svoje hrabrosti. Ali njegovih nekoliko mišljenja postalo je pravni stup na kojem počiva naša slobodna domovina.