Borac za slobodu koji je stvorio čudovište vlastite propasti
Milton Obote, čovjek koji je vodio Ugandu kroz prve korake neovisnosti, ostao je jedna od najkompliciranijih figura afričke povijesti 20. stoljeća. Rođen u siromašnoj seljačkoj obitelji u sjevernoj Ugandi, ovaj sin zemljoradnika stigao je do vrha moći kao premijer i predsjednik dvaput, između 1962. i 1985. godine.
Njegov život bio je isprepleten s borbom protiv kolonijalizma, unutarnjim sukobima i nastojanjima da izgradi socijalističku naciju. No put prema slobodi postao je staza prema tiraniiji koja je ostavila trajne ožiljke na ugandskom društvu.
Od siromašnog seljačića do borça za slobodu
Milton Obote rođen je 28. prosinca 1925. godine u malom selu Akokoro u okrugu Apac, u srcu Lango plemena u sjevernoj Ugandi. Treći od devet djece u obitelji farmera, pokazao je izuzetnu inteligenciju već u ranoj mladosti.
Pohađao je protestantsku misionarsku školu u Liri, a kasnije prestižni Busoga College u Mwiri. Godine 1948. upisao se na Makerere College u Kampali, glavni centar obrazovanja u britanskoj Ugandi. No njegovo studentsko doba bilo je burno.
Zbog aktivnog sudjelovanja u političkim debatama i organiziranja protukolonijalnih skupova, izbačen je iz Makererea 1949. godine prije diplome. To ga nije zaustavilo, naprotiv, potaklo ga je na rad u Nairobiju u Keniji, gdje se zbližio s kenijskim nacionalistima i počeo razmišljati o panafrikanizmu.
Put do neovisnosti i savez s kraljem
Vrativši se u Ugandu 1957. godine, Obote je pridružio se borbi za neovisnost. Godine 1960. osnovao je Uganda People's Congress (UPC), stranku koja je privlačila sjeverne narode, suprotstavljajući se dominaciji južnog Buganda kraljevstva.
Ključni preokret dogodio se 1962. godine. Obote je sklopio taktički savez s Kabaka Yekka, strankom kralja Mutese, što je osiguralo pobjedu na izborima. Uganda je 9. listopada 1962. godine proglasila neovisnost od Britanije, a Obote je postao prvi premijer.
U prvim godinama radio je na modernizaciji: nacionalizirao je industrije, promovirao obrazovanje i pokušavao izgraditi federalni sustav. Međutim, napetosti s Bugandom tinjale su ispod površine.
Krhotine saveza i pad u tiraniju
Krhotine saveza s Bugandom pukle su 1966. godine. Obote je optužio kralja Mutesu za podršku pobunjenicima i korupciju, a 24. svibnja naredio vojni napad na kraljevsku palaču. Ugandska vojska, pod tadašnjim pukovnikom Idijem Aminom, osvojila je palaču, a kralj je pobjegao u egzil.
Obote je suspendirao ustav, proglasio novi, centralizirani i preuzeo titulu predsjednika. Ova "Mengo kriza" označila je kraj monarhije i početak autoritarnog vladanja.
Njegov "Move to the Left" iz 1969. godine radikalno je promijenio Ugandu. Nacionalizirao je banke, industrije i plantaže, proglašavajući "demokratski socijalizam". To je izazvalo bijeg kapitala i sukobe s Crkvom, ali i poboljšalo pristup zdravstvu za siromašne.
Čudovište se okreće protiv svojeg tvorca
Represija je rasla: politički protivnici su uhićivani, a vojska je dobivala moć. Etničke tenzije između sjevernjaka i južnjaka pogoršavale su se, a Obote je favorizirao svoje Lango pleme.
Oboteova vladavina završila je dramatično 25. siječnja 1971. godine. Idi Amin, njegov bivši saveznik i čudovište koje je stvorio, preuzeo je vlast u beskrvnom puču dok je Obote bio na putu iz Singapura.
Aminov teror trajao je do 1979. godine, kada ga je svrgnula ugandsko-tanzanijska invazija. Obote se vratio 1980. godine, pobijedivši na izborima, ali njegov drugi mandat (1980.-1985.) postao je noćna mora.
Konačni pad heroja koji je postao tiranin
Optužen za masovne prevare i torture, Obote je pokušao centralizirati moć, ali etničke podjele duboko su se produbile. Narodna Resistance Army pod Yowerijem Musevenijem započela je gerilski rat 1981. godine koji je prolio rijeke krvi.
U srpnju 1985. godine general Tito Okello svrgnuo ga je u još jednom puču. Obote je otišao u egzil u Zambiju, gdje je proveo dvadeset godina u tišini.
Milton Obote umro je 10. listopada 2005. godine u Johannesburgu od zatajenja bubrega, u 79. godini. Iznenađujuće, Museveni je organizirao državnu sahranu u Kampali, gestu pomirenja koja je šokirala mnoge.
Njegovo naslijeđe ostaje dvosjekli mač: hvaljen kao otac neovisnosti i borac protiv kolonijalizma, ali osuđen za autoritarizam i nasilje koje je otvorilo vrata godinama nestabilnosti. Čovjek koji je trebao biti heroj postao je tiranin koji je stvorio čudovište vlastite propasti.