Doživotni zatvor: Bi li mladi Luka bio živ?
Krv mladog Hrvata natopila je drniško tlo, a njegov ubojica hodao je slobodan usprkos dugom nizu zločina. Ubojstvo Luke Milovca (19) u Drnišu nije samo tragedija jedne obitelji. To je optužnica protiv sustava koji štiti zločince, a ne žrtve. Kristijan Aleksić, čovjek s krvavom prošlošću, ponovno je ubio. Ovaj put je odnio život mladog maturanta.
Pitanje koje moramo postaviti glasno i jasno: bi li mladi Luka danas bio živ da je Hrvatska imala doživotni zatvor? Zašto je naša domovina, uz Portugal, jedina u Europskoj uniji bez te kazne? Zašto Bruxelles odlučuje koliko smo sigurni u vlastitoj zemlji?
Krvavi trag monstruma
Kristijan Aleksić nije prvi put ubio. Davne 1994. godine na brutalan je način oduzeo život 22-godišnjoj djevojci. Na seoskom putu u Prgometu izbo ju je nožem sedamnaest puta. Sedamnaest uboda u tijelo mlade žene. Forenzičari su ga uhvatili tek sedam godina kasnije, 2001., kada su na odjeći žrtve pronašli tragove njegove krvi.
Kazna? Svega dvanaest godina zatvora, kasnije povećana na četrnaest. Dodatna godina i četiri mjeseca došla je nakon što je fizički napao drugog zatvorenika. Na slobodu je izašao u prosincu 2015. godine. Sustav ga je pustio natrag među ljude.
Pet godina kasnije, prekršajno je kažnjen zbog obiteljskog nasilja. Godine 2023. policija kod njega pronalazi ilegalno vatreno oružje koje je sam izradio. DORH podiže optužnicu u rujnu, ali nitko ne traži istražni zatvor. Nitko ne traži mjere opreza. Sud potvrđuje optužnicu u Šibeniku, ali ročište se ne zakazuje. Upravo tim improviziranim oružjem Aleksić je prije pet dana ubio devetnaestogodišnjeg Luku.
Mladi život ugašen je oružjem koje je ubojica sam izradio, dok su državni organi gledali i čekali. Ovo nije samo neuspjeh sustava. Ovo je izdaja hrvatskog naroda.
Bruxelles i lažno pravo na nadu
Hrvatska nema doživotni zatvor. Naš pravni sustav poznaje samo kaznu dugotrajnog zatvora, do pedeset godina. Takva kazna dosad je izrečena samo pet puta. Zašto? Zato što nam europski sudovi nameću svoju viziju pravde, u kojoj su prava zločinaca važnija od prava žrtava.
Profesor kaznenog prava Aleksandar Maršavelski smatra da bi doživotni zatvor bio pravno suvišan i kontraproduktivan. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, kaže on, doživotni zatvor ne smije značiti izolaciju bez nade. Država mora osigurati pravo na nadu, odnosno mogućnost uvjetnog otpusta, obično nakon dvadeset i pet godina.
No pitamo se: gdje je pravo na nadu za mladog Luku? Gdje je pravo na nadu za njegovu obitelj? Zašto europska pravda uvijek štiti počinitelja, a nikad žrtvu?
Ako bismo uveli doživotni zatvor koji se mora preispitati nakon 25 godina, on bi zapravo bio blaži ili jednak našoj postojećoj kazni dugotrajnog zatvora do četrdeset ili pedeset godina, kaže Maršavelski. Prema njegovim riječima, uvođenje bi imalo isključivo populistički i simbolički karakter.
Kazna od pedeset godina: rijetka i nedovoljna
Prva kazna dugotrajnog zatvora od pedeset godina izrečena je u Splitu 2021. godine. Luka Juretić (26) je batom usmrtio svoje susjede, bračni par, jer mu nisu htjeli posuditi brašno. Kazna mu je nakon žalbe smanjena na četrdeset godina.
Godinu poslije, na pedeset godina osuđen je Harald Kopitz zbog teškog ubojstva svoje malodobne djece u Zagrebu. Počinio je samoubojstvo tijekom izdržavanja kazne.
Tri posljednje kazne od pedeset godina još nisu pravomoćne. Među njima je i presuda Krešimiru Pahokiju iz 2025., koji je ušao u dom za starije u Daruvaru i ubio majku te još petero ljudi. Na istu kaznu osuđen je i dvadesetogodišnji L. M. zbog ubojstva sedmogodišnjeg djeteta i teškog ozljeđivanja učiteljice i troje djece u osnovnoj školi u Prečkom. Emanuel Rep dobio je pedeset godina za teško ubojstvo majke i očuha te ozljeđivanje polubrata u Međimurju.
Pedest godina za živote nevinih. Je li to pravedno? Je li to dovoljno?
Vječita robija i naše dostojanstvo
Doživotni zatvor, nekadašnja vječita robija, postojao je na našim prostorima tijekom Kraljevine Jugoslavije. Propisana je bila za najteža djela, uključujući veleizdaju i teška nasilna kaznena djela. Tada se znalo da zločin mora biti kažnjen.
Socijalistička Jugoslavija ukinula je tu kaznu 1951. godine. Komunistički sustav vjerovao je u preodgoj i resocijalizaciju. Znamo kako je ta priča završila. Zločinci se nisu preodgajali, žrtve su zaboravljane.
Inicijativa za uvođenje doživotnog zatvora javila se ponovno 2003. godine, ali ju je Ustavni sud ukinuo iz procedurnih razloga. Zakon nije donesen potrebnom apsolutnom većinom u Saboru.
Smrtna kazna i Božićni Ustav
Hrvatska je kroz povijest imala smrtnu kaznu. Najveći val presuda zabilježen je nakon Drugog svjetskog rata, kada su vojni sudovi diljem Jugoslavije izrekli 5.484 smrtne presude. U kasnijem razdoblju SFRJ, od 1977. do 1990., izrečeno je 38 pravomoćnih smrtnih presuda za teška ubojstva, razbojništva, ratne zločine i djela protiv naroda i države.
Posljednja smrtna kazna u Hrvatskoj izvršena je 29. siječnja 1987. godine nad Dušanom Kosićem u Karlovcu, zbog okrutnog četverostrukog ubojstva obitelji Matijević.
Smrtna kazna formalno je i trajno ukinuta donošenjem Božićnog Ustava u prosincu 1990. godine. Članak 21. Ustava Republike Hrvatske to jasno propisuje. Bila je to suverena odluka hrvatskog naroda, donesena u slobodi, a ne pod diktatom Bruxellesa. Tada smo sami odlučivali o svojoj sudbini.
Danas nam EU protokoli br. 6 i 13 zabranjuju povratak smrtne kazne. Maršavelski napominje kako ju više nije moguće uvesti. No pitanje je želimo li to uopće, ili želimo doživotni zatvor kao jamstvo da monstrumi nikad više neće hodati našim ulicama.
Europa štiti zločince, tko štiti nas?
Gotovo sve države EU imaju doživotni zatvor u svojim kaznenim sustavima. Izriče se rijetko, za najteža djela protiv čovječnosti, terorizam, genocid i teška ubojstva. Ali sve te države moraju poštovati standarde Vijeća Europe.
U Austriji i Njemačkoj preispitivanje radi uvjetnog otpusta moguće je već nakon petnaest godina. U praksi, ako dolazi do uvjetnog otpusta, onda je to obično u prosjeku nakon osamnaest godina, naglašava Maršavelski. Istraživanja pokazuju da osoba koja provede više od dvadeset godina u zatvoru vrlo se teško ponovno integrira u društvo.
Prema podacima britanske zaklade za reformu zatvora, broj zatvorenika koji služe doživotnu kaznu gotovo se utrostručio u posljednjih trideset godina. Turska vodi s 12.016 doživotnih zatvorenika, a Ujedinjeno Kraljevstvo ima više od 7.000.
Zatvorenici bez nade gube motiv za dobro ponašanje, upozoravaju stručnjaci. Postaju opasni za čuvare i druge zatvorenike. Rješenje? Mogućnost ranog uvjetnog otpusta nakon petnaest godina, kao u Njemačkoj i Austriji. Ali to bi bilo blaže od onoga što Hrvatska već ima.
Ministar Habijan: Vrijeme je za promjenu
Nakon slučaja Aleksića, ministar pravosuđa Damir Habijan najavio je predlaganje izmjena zakona kako bi se omogućilo uvođenje doživotnog zatvora. Formirana je radna skupina s predstavnicima ministarstava, pravosudnih tijela i akademske zajednice. Nacrt prijedloga očekuje se za dva tjedna.
Ja kao ministar i predstavnik izvršne vlasti ne mogu ulaziti u sudske odluke. Mi kao Vlada i Ministarstvo možemo stvoriti normativni okvir, poručio je Habijan.
Ministar je jasan. Izricanje velikih kazni ima svoju svrhu, a to je utjecaj na svijest ljudi.
Ako počiniš ovakvo kazneno djelo, odgovarat ćeš, ostat ćeš doživotno u zatvoru ili ćeš biti u zatvoru pedeset godina. Ako toga nema, ako imamo presudu od četrdeset godina pa se ona nakon toga smanji na dvadeset, šaljemo krivu poruku. Očekujem da suci koriste alate koje imaju i pošalju jasnu poruku, zaključio je Habijan.
Pravednost je dužnost, a ne populizam
Ključni argument za doživotni zatvor jest pravednost. Za monstruozne zločine kazna mora odražavati težinu djela kroz trajnu eliminaciju počinitelja. No akademici poput Maršavelskog tvrde da pravednost danas nema konkretnu svrhu.
Počinitelji takvih kaznenih djela obično ne razmišljaju o kazni, jer je zločin bio posljedica iracionalne odluke ili se radi o dobro planiranom zločinu pa počinitelj misli da neće biti uhvaćen, poručuje Maršavelski.
No je li to razlog da odustanemo od pravednosti? Je li to razlog da žrtve i njihove obitelji ostanu bez nade? Hrvatski narod zaslužuje pravdu koja štiti nevine, a ne one koji im oduzimaju živote.
U svijetu još 54 države imaju smrtnu kaznu. Prema podacima Amnesty Internationala, prošle godine zabilježen je dramatičan porast pogubljenja na globalnoj razini, najmanje 2.707 u 17 država, što je porast od 78 posto u odnosu na 1.518 u 2024. godini. U Europskoj uniji smrtna kazna je u potpunosti zabranjena protokolima br. 6 i 13 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima.
Mladi Luka više nije među nama. Njegova obitelj tuguje. A njegov ubojica, čovjek koji je već jednom ubio, hodao je slobodan zahvaljujući sustavu koji štiti zločince. Doživotni zatvor nije populizam. To je poruka da hrvatski život ima vrijednost. Da ubojica mladih neće šetati našim ulicama. Da će pravda stići svakoga tko digne ruku na naš narod. Vrijeme je da Hrvatska sama odluči o svojoj sigurnosti.