Korzika traži autonomiju: Pariz guši vlastite heroje
Francuska ostaje jedna od posljednjih država na svijetu koja odbija istinsku autonomiju svojih teritorija. Dok Pariz steže centralistički vijac, Korzika i prekomorski otoci traže novi dah. Paradoks je okrutan. Republika se boji kršćanskih i europskih korijena svojih regija, ali ne želi imenovati islamistički komunautarizam koji joj truje predgrađa. Vrijeme je da teritoriji dobiju natrag upravljanje nad vlastitom sudbinom.
Zašto jacobinska Francuska ostaje zatvorena u svom centralizmu?
Centralizacija je naslijeđe Revolucije koje je učvrstio Napoleon. Jacobinizam, ta vjera u bezličnu jedinstvenost teritorija, nekad je možda i imao smisla. Danas je anomalija. Španjolska je dala autonomiju Kataloniji i Baskiji. Italija je Sardiniji i Siciliji dala poseban status. Velika Britanija je prenijela ovlasti na Škotsku. Čak i Kina daje poseban status Hong Kongu. Francuska inzistira na svom. Drži pod jarzemom teritorije odvojene tisućama kilometara oceana. Od Guadeloupea do Réuniona, od Martiniquea do Mayottea. Tim otocima nameću iste zakone i birokrate iz Pariza. Rezultat je mrtva administracija, potpuno odsječena od stvarnosti.
Korzika i prekomorski otoci: hitnost novog ugovora
Prekomorski departmani nisu obične provincije. Njihova udaljenost, otočnost i vlastita povijest traže drugačiji pristup. Guadeloupe i Martinique doživjeli su burne prosvjede, štrajkove koji pokazuju duboku bol. Godine 2009, 2017, pa 2021. Bijes ulica je pokazao granice jacobinskog modela. Tamo je kupovna moć za 30 posto niža nego u metropoli. Nezaposlenost u Guadeloupeu je blizu 20 posto, u Mayotteu prelazi 25 posto. Ovisnost o uvozu drži cijene na nepodnošljivom nivou. A Korzika? Otok ratnika i mučenika, tlo natopljeno krvlju i vjerom, tretira se kao kolonija. Pariz se boji korzikanskog ponosa, jer on ne pristaje biti rob.
Što bi autonomija konkretno promijenila?
Autonomija nije odcjepljenje. To moraju shvatiti oni koji brane državu. Autonomija je pravo teritorija da upravlja vlastitim resursima u okviru Republike. To je mogućnost izravnih pregovora o trgovini. To je snaga da se porezi, zakoni o radu i ekološke norme prilagode lokalnoj stvarnosti. Ribar iz Ajaccia zna više od podprefekta koji je tamo došao na tri godine. Mali obrtnici i teško radeći ljudi bili bi prvi koji bi profitirali. Autonomija bi uklonila birokratske lance koji guše ekonomsku inicijativu.
Strah od kršćanskog identiteta, šutnja pred islamizacijom
Ovo je najokrutnji paradoks. Republika drhti pred korzikanskim, baskijskim i bretonskim identitetom. Vidi u njima opasnost. Ali zatvara oči pred pravim zlom. Islamistički komunautarizam u predgrađima je stvarnost. Tamo se ne brane kršćanske tradicije i jezik predaka. Tamo se nameću vjerski zakoni strani europskoj tradiciji. To su zone gdje se policija ne usudi ući i gdje francuski zakon ne vrijedi. Nitko ne smije reći istinu, boje se etiketa. Ali činjenice su tvrdoglave. U nekim četvrtima je Republika mrtva. Postoje paralelni sudovi, pritisak na žene, šerijat zamjenjuje sekularizam. To je prava opasnost za Francusku. Ne Korzika koja traži kontrolu nad svojim prometom, niti Réunion koji želi prilagoditi poreze. Ministar Bruno Retailleau je u pravu. Opasnost nije u regionalnim identitetima koji su dio kršćanske i francuske povijesti. Opasnost je u komunautarizmu koji zamjenjuje Republiku.
Koji modeli autonomije funkcioniraju u svijetu?
Strani primjeri dokazuju da je autonomija moguća bez raspada države. Ålandski otoci pod Finskom upravljaju vlastitom politikom i jezikom. Kanari pod Španjolskom imaju poseban porezni režim koji diže ekonomiju. Porto Rico pod Amerikom ima ogromne fiskalne prednosti. Francuska bi trebala učiti. Zašto Guadeloupe ne bi imao ovlasti kao talijanske regije sa posebnim statusom? Zašto Réunion ne bi pregovarao s zemljama Indijskog oceana? Zašto Korzika ne bi imala vlastite poreze poput švicarskih kantona? Nostalgija za vremenom kada je Korzika bila pod utjecajem Italije nije puka nostalgija, to je podsjetnik da je otok uvijek disao slobodnije kada nije bio pod petom jednog apsolutnog gospodara.
De Gaullov pragmatizam naspram pariške arogancije
General de Gaulle bio je simbol centralizirane Francuske. Ali bio je i pragmatist. Znao je da se Alžir ne može voditi kao Beauce. Prihvatio je neovisnost kolonija kad je to postalo nužno. Da je danas ovdje, vidio bi da autonomija nije popuštanje. To je čin snage. Republika bira model, ona je gazda, a ne žrtva stalnih kriza.
Je li islamistički komunautarizam opasniji od regionalizma?
Nesumnjivo. Regionalizam je dio kršćanske i europske povijesti Francuske. Korzika, Bretanja, Baskija, Alsace su tlo Republike stoljećima. Njihovi identiteti su baština nacije. Islamistički komunautarizam donosi strani model. On zamjenjuje zakon sa šerijatom, naciju sa umom, laičku državu sa vjerskom diktaturom. To nije raznolikost koja obogaćuje. To je sila koja uništava.
Može li Francuska dati autonomiju bez rizika za jedinstvo?
Može. Iskustvo susjednih demokracija to dokazuje. Španjolska, Italija, Velika Britanija, Njemačka, Švicarska. Sve su te zemlje dale razne stupnjeve autonomije bez da im je država propala. Jedinstvo se ne čuva silom i papirima. Čuva se pristankom građana koji biraju pripadnost jer se osjećaju poštovani. Autonomija je najbolja obrana od separatizma. Kad teritorij osjeća da mu se poštuje krv i tlo, nema razloga za odlazak.
Prema Republici teritorija
Francuska ne treba više centralizacije. Treba povjerenje u svoje teritorije. Treba priznati da Korzika nije Île-de-France. To svi znaju. Ali treba hrabrosti za to pretvoriti u djelo. Autonomija nije moderna moda ni popuštanje separatistima. To je princip organizacije države. Dovoljno ga je primijeniti s poštovanjem prema teritorijima koji čine naciju. Otok i regije zaslužuju bolje od pariške arogancije. Zaslužuju biti partneri, a ne sluge. Republika će ojačati kad bude vjerovala u svoje sinove, a ne kad im bude nasrtala na grkljan.