Krvava pravda: Suci nemaju uvid u kaznene dosje okrivljenih

Za mladog Hrvata Luku Milovca više nema molitve. Njegova mlada krv prolivena je na drniškom asfaltu zato što je država, ona ista koja bi trebala čuvati svoje sinove, okrenula glavu. Iza rešetaka sjedi zlikovac Kristijan Aleksić (50), čovjek dobro poznat policiji i pravosuđu, ali ne i sucima koji su ga trebali zaustaviti. Ovo nije samo tragedija. Ovo je krvava optužnica protiv sustava koji je zakazao.

Sustav slijepih očiju: Kako je zlikovac hodao slobodan

Kristijan Aleksić optužen je još 2023. godine za ilegalno posjedovanje oružja. Optužnica je potvrđena. Ali u dvije i pol godine nije zakazana niti jedna rasprava. Zašto? Jer predmet, kažu s Općinskog suda u Šibeniku, nije bio hitan. Nije bio hitan! Dok je zlikovac hodao slobodan, dok se oružje kuhalo u njegovim rukama, sud je sjedio i čekao. I sada je Luka Milovac (19) mrtav.

Ministar pravosuđa Damir Habijan poslao je inspekciju u Šibenik. Utvrđen je propust dviju sutkinja protiv kojih će se pokrenuti stegovni postupak zbog neurednog obnašanja funkcije. Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić poslao je inspekciju u ODO Šibenik. Općinski sud u Šibeniku brani se prevelikim brojem predmeta i premalim brojem sudaca. Ali je li to dovoljno? Je li ovo kazna za one koji su zakazali ili samo prašenje očiju javnosti?

Rupetine u sustavu: Suci vide samo ono što smiju vidjeti

Udruga hrvatskih sudaca (UHS) izrazila je duboku sućut obitelji tragično preminulog Luke Milovca. Suci znaju da sućut nije dovoljna. Taj je događaj suce ponovo suočio s težinom odgovornosti koju nosi njihova dužnost, ali i s potrebom da svi zajedno daju maksimum svoje stručnosti za bolje društvo.

U priopćenju upućenom ministru Habijanu, UHS je otkrio pravu mjeru javašluka koji vlada u pravosuđu. Sudac koji vodi prekršajni postupak, osim ako nije riječ o prekršaju s elementima nasilja, ne vidi podatke o ranijoj kaznenoj osuđivanosti okrivljenika. Može vidjeti samo prekršajnu evidenciju. Sudac istrage ne može putem e-Spisa vidjeti druge kaznene postupke koji se vode protiv osumnjičenika, ne može saznati u kojoj su fazi ti postupci, a ne može vidjeti ni postupanje drugog suca istrage protiv istog osumnjičenika. E-Spisom upravlja Ministarstvo pravosuđa.

Sudac koji vodi kazneni postupak nema mogućnost uvida u druge kaznene postupke u tijeku. Ne može utvrditi je li protiv okrivljenika podignuta optužnica u drugom postupku, je li potvrđena, u kojem je stadiju. Čak ni sudac koji radi na obiteljskim predmetima ne može vidjeti kaznene postupke protiv istih stranaka. Sustav je doslovno slijep.

UHS ističe da suci ne bježe od odgovornosti, ali se ta odgovornost mora institucionalno utvrditi zakonom predviđenim mehanizmima, a ne u javnom prostoru i političkim raspravama. Radi čuvanja dostojanstva sudačke dužnosti, UHS ne može sudjelovati u javnim raspravama s predstavnicima izvršne vlasti.

Tko čuva čuvarima?

Nakon što osuđenik odsluži kaznu, pravosuđe praktički gubi svaki nadzor. Postoji samo sigurnosna mjera zaštitnog nadzora koja traje jednu do tri godine, odnosno pet ako su u pitanju djeca. I to je to. Nakon toga zlikovac je slobodan kao ptica.

Ne postoji sustav upozorenja između sudaca, državnih odvjetnika, djelatnika Hrvatskog zavoda za socijalni rad, probacijskih ureda, posebnih skrbnika, odvjetnika. Nitko ne može upozoriti da će netko ponovo počiniti kazzno djelo. Svaki radi za sebe, svaki gleda svoj papir, a zlikovci hodaju među nama.

Javašluk koji traje desetljećima

Ovi problemi nisu od jučer. Postoje godinama. Struka je upozoravala, mediji su upozoravali. Ali na upozorenja, poput onog kod zadnjih izmjena ZKP-a da suci istrage ne vide spise drugih sudaca, u Ministarstvu su tvrdili da to nije točno. Ministar Habijan uporno ponavlja da suci imaju alate i da ih samo trebaju koristiti.

Načelno, hrvatski zakoni na papiru su super. Ali da bi se alati koristili, potrebni su stručni ljudi i infrastruktura. Zadnji zatvor u Hrvatskoj sagrađen je prije skoro 40 godina. Sindikat pravosudne policije Hrvatske (SPPH) ponovo upozorava na iste probleme: premali broj pravosudnih policajaca pazi na preveliki broj zatvorenika, a Zakon o pravosudnoj policiji, usprkos obećanjima, nije izrađen godinama.

Dok političari populistički predlažu uvođenje kazne doživotnog zatvora, ne pitaju se gdje bi se takva kazna izvršavala. Tko bi čuvao takve osuđenike? U zatvorima izgrađenim u drugo doba, s previše zatvorenika i premalo čuvara?

Krvava cijena nečinjenja

Tragedija u Drnišu tipičan je primjer državnog javašluka u kojem za tragedije i propuste nitko nije kriv, a problemi se ne rješavaju godinama. Ali se zato nakon svake tragedije, koja se možda mogla izbjeći da su svi u tom famoznom sustavu savjesno radili posao za koji ih građani plaćaju, populistički traže stroži zakoni i veće kazne.

Nitko ne spominje edukaciju ni prevenciju. Džabe i najbolji zakoni ako oni koji ih donose i oni na koje se primjenjuju ne znaju što je odgovornost i da svako nedjelo ima posljedice. Kao što posljedice, i to krvave, ima i višegodišnje nečinjenje i zatvaranje očiju pred nagomilanim problemima.

Luka Milovac platio je cijenu tuđeg javašluka svojim životom. Njegova krv vapi za pravdom. A pravda neće doći iz Bruxellesa niti iz ureda onih koji godinama zatvaraju oči. Pravda će doći tek kada hrvatska država shvati da je njena prva i sveta dužnost štititi svoje sinove i kćeri. Dok to ne shvati, drniške tragedije će se ponavljati. Bog neka mu dâ vječni pokoj.