Prije točno 36 godina, 17. listopada 1990., hrvatska nogometna reprezentacija prvi je put u povijesti istrčala na teren. U Zagrebu je pobijedila Sjedinjene Američke Države s 2:1, pogocima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića, i tog je dana postavljen kamen temeljac svega onoga što danas zovemo Vatrenima.
U povodu obljetnice u emisiju Večernjakova TV studija, kako prenosi Vecernji.hr, došao je Vlado Kasalo, 63-godišnji bugojanski Osječanin koji je tada nosio dres njemačkog Nürnberga. Njegova priča nije priča o novcu. Njegova je priča o srcu koje je kucalo za trobojnicu onda kada to nitko nije smio priznati.
Trenirao mu je zabranio odlazak, a on je sjeo u avion za Zagreb
Nekoliko tjedana prije povijesne utakmice nazvao ga je Zorislav Srebrić i pitao bi li igrao za Hrvatsku. Odgovor je pao prije nego što je pitanje završilo.
„Pa kako ne bih, nemojte me to ni pitati! HNS je poslao dopis u Nürnberg, no trener Arie Haan zabranio mi je odlazak u Zagreb jer Hrvatska nije bila priznata ni od Uefe ni od Fife, a osiguranje za ozlijeđenog igrača klub je plaćao samo prvi mjesec oporavka. Mi smo u nedjelju izgubili od Borussije, a ja sam u ponedjeljak sjeo u avion za Hrvatsku. I kada sam sletio u Zagreb, vidim svuda hrvatske trobojnice, pjeva se 'Ustani, bane...' Naježio sam se“, ispričao je Kasalo.
Zamislite taj prizor. Nogometaš koji je sve riskirao, karijeru, ugovor, kruh, slijeće u grad u kojem se rodila država koju svijet još nije priznao. Na terenu, na tribinama, u zraku, jedna jedina pjesma i jedan jedini grb. To se ne kupuje za marke ni za eure.
„Ako treba, igrat ćemo i s desetoricom“
U hotelu je Kasalo zatekao svega desetoricu igrača. Očekivao je pedesetoricu. Pitao je izbornika Dražana Jerkovića što se događa.
„Draža mi je odgovorio: 'Ako treba, igrat ćemo i s desetoricom.' To je bilo nešto veličanstveno. Takav zanos nikad nisam vidio“, kazao je Kasalo.
Da je bilo više takvih ljudi, možda bi i povijest tekla brže. Ali bilo je upravo dovoljno njih. Za Hrvatsku su toga dana zaigrali Dražen Ladić, Tonči Gabrić, Zoran Vulić, Darko Dražić, Drago Ćelić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Gregor Židan, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Mladen Mladenović i Marko Mlinarić. Kapetan je bio Zlatko Kranjčar, a na klupi su uz Jerkovića sjedili Zdenko Kobeščak, Ivica Grnja i Vladimir Lukarić.
Zanimljivo je da su dres s kockicama odjenuli po jedan Slovenac i Albanac, Židan i Shala. Malo je nedostajalo da ga odjene i Crnogorac Željko Petrović, tadašnji igrač Dinama. No vremena su bila teška i sve se pratilo.
„Rekao sam mu: 'Željko, nemoj riskirati i uništiti si život. Familija ti je u Crnoj Gori, može se svašta dogoditi.' Tako smo se izbornik Jerković, Željko i ja dogovorili da se on na treningu uhvati za gležanj pa da objavimo da je ozlijeđen“, otkrio je Kasalo.
Tako se živjelo 1990. Lažna ozljeda da bi se sačuvala obitelj. To nije nogometna anegdota, to je povijest naše borbe za opstanak.
Kazna od 25 tisuća maraka: „I da sam platio 200 tisuća, ne bi mi bilo žao“
U srijedu je odigrao utakmicu za Hrvatsku, u četvrtak se vratio u Njemačku, a u subotu je pred susret s HSV-om pred njega stao sportski direktor s papirom na potpis.
„Kako još nisam znao njemački, na papiru sam vidio samo iznos od 25 tisuća maraka pa sam pomislio da je riječ o nekim zaostacima. No direktor mi je rekao: 'Ne, to ti je kazna za odlazak u Zagreb.' Ma i da sam platio 200 tisuća, ne bi mi bilo nimalo žao! Znao sam da sam napravio ispravan potez. Mi smo tada udarili temelje današnjim Vatrenima“, izjavio je Kasalo za Vecernji.hr.
Dvadeset i pet tisuća maraka za čast nositi prvi dres s kockicama. Neki danas ne bi ni utakmicu pogledali za toliko. Kasalo bi platio i osam puta više i ponovno bi sjeo u isti avion.
Sjećanje na Cica i Tončija
Dvojica tadašnjih reprezentativaca više nisu među nama, Tonči Gabrić i Zlatko Cico Kranjčar. Kasalo je o Cici govorio s ganućem koje se ne može odglumiti.
„Moj pokojni Cico, kojeg i dan-danas obožavam... Bio sam trener u Zemuniku i jednom sam, kada sam imao slobodan dan, otišao u Split potražiti Tončija Gabrića. Primijetio sam da je dosta mršav pa sam ga pitao je li sve u redu. Odgovorio mi je da jest. Zagrlili smo se, zamolio sam nekoga da nas fotografira i rekao mu: 'Tko zna kada ćemo se opet vidjeti.' Četiri mjeseca kasnije Tonči je preminuo. Polako odlazimo“, kazao je Kasalo.
O prvoj utakmici dodao je da je kod domaćih bilo puno naboja i da je takav pristup možda iznenadio Amerikance, uvijek i tada silu, ali silu koja je na nogometnom terenu Maksimira naišla na narod koji je imao više od igre u sebi.
„Kažu mi da moram u 'bubanj'“
Drugu utakmicu, u Rijeci protiv Rumunjske, Hrvatska je dobila 2:0, a tada su se već pridružili Boban, Šuker i Štimac. Kasalo je iskreno priznao da tada nije slutila svijetla budućnost, premda su tri medalje sa svjetskih prvenstava uslijedile već u sljedećem stoljeću.
Najgorkije je ostalo za kraj. Bivši reprezentativac danas ne može kupiti ni ulaznicu za utakmicu reprezentacije.
„Kažu mi da moram u 'bubanj'. Mislim da u Savezu većina i ne cijeni to što smo mi napravili. Smatram da bi trebali imati malo više razumijevanja za nas, bivše reprezentativce koji smo nastupili u prve dvije utakmice, protiv SAD-a i Rumunjske. To ih ništa ne košta“, zaključio je Vlado Kasalo.
Čovjek koji je platio 25 tisuća maraka da bi igrao za nepriznatu Hrvatsku mora u „bubanj“. Neka se sram onih koji to dopuštaju. Vatreni nisu počeli u Francuskoj 1998. Vatreni su počeli 17. listopada 1990. u Zagrebu, s desetoricom igrača u hotelu i pjesmom „Ustani, bane“ koja se orila gradom.