Tuđmanov gnjev u Parizu: 'Maknite ga, taj ne drži ruku na srcu!'

Sjećati ćemo se dok smo živi... Te nesretne polufinalne utakmice Svjetskog prvenstva u Parizu, protiv Francuske. Mlada, neovisna Hrvatska, rođena u krvi i plamenu Domovinskog rata, na svom prvom nastupu na smotri svijeta stigla je do polufinala. Na čuvenom stadionu Saint-Denis odigrala je sjajnu utakmicu i izgubila. Bilo je to srpnja 1998. godine, kada je cijela nacija drhtala pred televizorima, kada su suze i ponos išli skupa. Potom je u finalu Francuska masakrirala Brazil s 3-0, a Hrvatska je u borbi za broncu nadvisila Nizozemsku 2-1. Bio je to povijesni uspjeh hrvatskog nogometa, ali u srcu je ostala rana. Ostao je dojam da smo mogli i više, da nam je tuđa ruka opet stala na kraj.

Asanović: Netko je rekao Hrvatima, dosta vam je!

Jedan od junaka te utakmice, Aljoša Asanović, imao je svoje objašnjenje zašto se to protiv Francuza tada sve baš tako nesretno odigralo:

Znate kako gledam na tu utakmicu? Kao da je netko rekao: Hrvati, dosta je bilo, dosta vam je treće mjesto! Jer poznavajući nas i naš mentalitet, tko zna bismo li mi uopće mogli apsorbirati da smo svjetski prvaci. A ja i danas mislim da bismo mi postali svjetski prvaci da smo ušli u finale! No, život je takav, stvari nekad ne idu kako ste si zamislili.

Tuđman rastao u Lyonu, Kohl nestajao

Na polufinalni dvoboj u Pariz stigao je i hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Bio je on na utakmici Hrvatske i u četvrtfinalu, u Lyonu, kada je naša reprezentacija uvjerljivo pobijedila Njemačku s 3-0. Sjećamo se scena s tog dvoboja. Naš izbornik bi se stalno iza klupe navirivao prema svečanoj loži, pogledom tražio Tuđmana.

Ide tako utakmica, zabijamo mi golove. Kraj Tuđmana sjedi njemački predsjednik Helmut Kohl. Da, Kohl je morfološki mnogo krupniji od našeg predsjednika. No, kako utakmica traje, vidim ja da Kohl nestaje a Tuđman raste. Na kraju utakmice Tuđman je gorostas a Kohl patuljak.

Bile su riječi Ćire Blaževića, čovjeka koji je znao što znači predsjednikov pogled. Utakmica u Parizu bio je veličanstveni događaj. Prepun stadion, 80 tisuća ljudi, od toga šest tisuća Hrvata iza sjevernog gola nadglasavali su francusku gomilu. U svečanoj loži predsjednik Tuđman, čelnik Republike Francuske Jacques Chirac i nekadašnji slavni nogometaš i trener Michel Platini.

Hvala Gorane

Naši su igrači stigli na zagrijavanje, te su se fotografirali u posebnim majicama na kojima je bilo ispisano, kada su se svi postrojili: Hvala Gorane. Bio je to znak podrške našem tenisaču Goranu Ivaniševiću koji je tih dana bio u pohodu na Wimbledon, stigao je do finala, ali ga nije osvojio. Bio je to njegov treći poraz u finalu londonskog Grand Slama. Tri godine kasnije ga je osvojio, pozvan kao gost, jer nije imao potrebne reference na ATP ljestvici. Čista hrvatska tvrdoglavost i ponos.

Kada je Ćiro Blažević izlazio iz svlačionice na travnjak doslovce je hodao unatrag. Gledao je mahnito prema loži, htijući se susresti s pogledom Franje Tuđmana.

Ma, koji Chirac i Platini, nisam ih uopće percipirao. Vidio sam samo svog predsjednika, ozarena lica i muškog ponosnog držanja. Izgledao je kao deset predsjednika, a ne jedan.

Opet je Ćiro govorio o svojoj strastvenoj ljubavi prema prvom hrvatskom predsjedniku, čovjeku koji je stvorio državu.

Francuski izbornik: Bio sam užasnut

O utakmici oni stariji znaju sve. Hrvatska je igrala sjajno. U prvome poluvremenu nesretno nije iskoristila svoje napadačke akcije. Francuzi su bili inferiorni. Godinama kasnije, kada je tadašnji francuski izbornik Aimé Jacquet napisao autobiografiju, pročitali smo:

Bio sam užasnut. Hrvati su to prvo poluvrijeme tako dobro stajali na terenu i maltretirali nas da sam se grozio od straha. Nisam minutama znao što reći igračima. U toj utakmici spasila nas je nadahnutost pojedinca.

Nadalje, u prvim sekundama nastavka Aljoša Asanović dodao je sjajnu loptu Šukeru, koji se posve neočekivano našao ispred Bartheza. Asanović mu je dodao loptu gledajući u sasvim drugom pravcu, iz igre je ispala cijela francuska obrana. Kad bi se Šuker našao sam pred golmanom, tu nije bilo zabune. Hrvatska je povela 1-0.

Tragedija i Thuramova dva gola

Nažalost, u istoj minuti primila je Hrvatska izjednačujući gol. I to kako. Nespretno i nesretno do bola. Strijelac je bio Thuram nakon pogreške Bobana. Thuram je dao još jedan gol, koristeći Jarnijevu pogrešku, i Hrvatskoj je izmaknuo finale. No jedna minuta, ona u kojoj je Hrvatska bila u finalu, jedna je od najljepših minuta hrvatskog nogometa u povijesti. Ipak, najljepša je ona u kojoj je Mandžukić u polufinalu SP, prije sedam godina u Rusiji, u produžetku, torpedirao Engleze.

Utučeni Ćiro Blažević nakon utakmice zapomagao je pred novinarima. Na bizarno pitanje kako se osjeća ispalio je:

Osjećam se, osjećam se kao kada mi je umrla majka.

Doista, u toj rečenici Ćiro je zorno objasnio svoju tugu nakon ove veličanstvene utakmice. Predsjednik Tuđman nakon gola Šukera skočio je sa stolice u svečanoj loži. Naravno da je to vidio Ćiro Blažević koji je stajao ispred klupe, kako bi imao bolji pogled prema gore. Kasnije nikome nije bilo do nekakvih gledanja. U istoj minuti primljen je izjednačujući gol, potom i onaj koji je značio poraz. Od istog čovjeka, Liliana Thurama koji je zajedno igrao s našim Stanićem u Parmi. Stanić je rekao:

Nikad taj čovjek dosad nije dao gol, pa ni na treningu.

Eto, nama je uvalio dva.

Tuđmanov gnjev: Tko ne drži ruku na srcu, taj ne pripada ovdje!

Kada bi Hrvatska primila gol, Tuđman bi se doslovce protresao, a posebno je bio smrknut nakon drugog gola Francuza. Pokraj njega se ustao Michel Platini, a Tuđman ga je ljutito pogledao, lice mu je bilo smrknuto i tmurno. Kao i na kraju utakmice. Onako ljutit našao je žrtvu.

Predsjedniku Hrvatskog nogometnog saveza Branku Mikši zapovjedio je da više u svečanoj loži ne smije sjediti glavni tajnik Saveza, Josip Čop. Zašto?

Zato jer nije držao ruku na srcu dok je intonirana hrvatska himna!

Tako je odgovorio Tuđman. Nakon utakmice i svih medijskih obaveza, Ćiro Blažević zvao je predsjednika Tuđmana, koji se nije javio. Ćiro je izustio:

Tko zna što misli predsjednik gdje sam pogriješio, jadan li sam ti...

I danas, kada čujemo tu priču, srce se stegne. Jer himna nije samo pjesma. To je krv i znoj naših ljudi, to je uspon iz pepela, to je ono što mi jesmo. A tko ne drži ruku na srcu dok Lijepa naša odjekuje, taj se pita što uopće radi u toj loži.