Zagrepčani su se nakon razornog potresa iz ožujka 2020. godine, koji je staru gradsku jezgru doslovno natopio suzama i prašinom, počeli ozbiljno pitati vrijedi li kupiti stan u zgradi staroj gotovo stoljeće. Rasprava koju je prenio Jutarnji list, a koja je izbila na hrvatskim stranicama Reddita, pokazuje grad podijeljen do srži: jedni se kunu u visoke stropove i građansku dušu starogradnje, drugi vide samo Jenga slagalicu koja čeka sljedeći udarac.
Potres 2020. nije samo srušio zidine na Gornjem gradu i stupove na Zagrebačkoj katedrali. Srušio je i iluziju da su stare zgrade, one naše, iz vremena kad se gradilo pošteno i za vijeke, automatski sigurnije od svega što danas niče na rubovima grada. Zelena naljepnica, pečat koji je nakon potresa trebao vratiti povjerenje, pokazala se tvarnom koja se lako lijepi, a teško znači.
Što je zapravo potaknulo raspravu o starogradnji u Zagrebu
Sve je počelo objavom jednog korisnika Reddita koji razmišlja o kupnji stana u zgradi iz 1930. godine, na odličnoj lokaciji u središtu Zagreba. Stan mu se čini gotovo savršenim, ali ga muči starost zgrade.
Stan ne 1000/10, ali me brine zgrada koja je stvarno stara. Zgrada je dobila zelenu naljepnicu nakon potresa.
Odgovori su stizali satima, a iskustva su se sudarala kao frontovi. Jedna korisnica, koja živi u zgradi slične starosti, kaže da bi je odabrala ponovno, i to tri puta, prije svake novogradnje.
Stropovi su mi 3,20 metara i, iskreno, većina novogradnji čini mi se kao kavez s tim niskim stropovima. Statičar mi je sam rekao da bi prije odabrao takvu zgradu s drvenim gredama koje su fleksibilne nego današnje hrvatske novogradnje.
Dodaje kako veliki prozori puštaju svjetlost kakvu današnji graditelji ne pamte, kako je zgrada preživjela potres bez ogrebotine na fasadi i kako starinski tlocrt građanskog stana njezinoj djeci daje više od svih mogućih open space koncepcija. Slično svjedoči i drugi stanar: susjede uopće ne čuje, a kad je bio potres, ni na zidu se nije vidjelo da je zgrada pogođena.
Zelena naljepnica nije jamstvo: što kažu oni koji su odustali
No ima i onih koji su starogradnji okrenuli leđa, i to nakon što su obišli nekoliko stanova u centru. Jedan korisnik objasnio je zašto je na kraju odustao, unatoč privlačnim cijenama.
Zgrade koje smo vidjeli imale su odvaljene komade balkona, pukotine na stubištima u koje si mogao ugurati prst, a statičar nam je rekao da je to dobar test. Pukotine su bile čak i u stanovima za koje se tvrdilo da su sigurni.
Imao je dvoje male djece i, kaže, nije se osjećao ugodno znajući da spavaju u zgradi čiju sigurnost nitko ne jamči. Neki su u raspravi bili još izravniji: standard protupotresne gradnje mijenjao se od 1930. godine više puta, a zgrade iz toga doba po tome nisu sigurnije.
Mnogi kritiziraju noviju gradnju, ali armirani beton je armirani beton. A zgrada iz 1930. godine je poput one Jenga slagalice.
Rasprava se na trenutak spustila i na razinu inata koji je ovom gradu oduvijek u krvi: jedan je napisao da je tko god tvrdi da su stare zgrade kvalitetno građene idiot, a drugi mu je odgovorio da ima četiri nekretnine i da nijedna nije novogradnja. Zagreb, reklo bi se, zna i svađati se po starinski.
Nadzor, podmazivanje i gradnja 'od papirusa'
Ono što je u raspravi najgorkije, a i najbliže istini kakvu svaki Hrvat nosi u kostima, tiče se nadzora gradnje. Jedan komentator tvrdi da danas zgrada ne može doći do uporabne dozvole ni s jednom greškom i da je nadzor deset puta stroži nego prije 20 ili 30 godina. Drugi ga demantira bez dlake na jeziku.
Nadzor? Pa nema nadzora ni u čemu u Hrvatskoj, svatko radi kako mu se prohtije. Malo podmažeš i sve je pet.
Isti taj korisnik ipak priznaje da su zgrade podignute nakon 1963. godine solidno napravljene, a da je prava mjera uvijek održavanje. Fasade u centru Zagreba, kaže, sve su samo neodržavane, dok on sam ima 40 kvadrata u Klaićevoj, u zgradi iz 1936. godine, uređenoj izvana i iznutra, bez ikakva problema.
Skupa ljepota: što vas čeka iza parketa
Za one koji se ipak odluče na kupnju stana u staroj zgradi, računica zna biti okrutna. Jedan je korisnik prije nekoliko mjeseci uzeo stan iz 1938. godine na odličnoj lokaciji, s parkirnim mjestom, po pristojnoj cijeni. Ali cijena je bila samo prvi čin.
Parket je izgledao kao da ga treba brusiti i lakirati, ali ispod su drvene grede koje će trebati sanirati prije postavljanja novog parketa. Čitaj: skupo.
Ne zaustavlja se tu. Atmosferski plinski bojler više nije u skladu s europskim normama, pa ga treba zamijeniti, a da bi se stavio novi, mora se sanirati cijeli dimnjak jer se dimovodna cijev više ne smije izvlačiti na fasadu. Struje u stanu ima na pretek koliko i utičnica, pa će i ona jednog dana tražiti novi provod. Kupac je ipak zadovoljan jer je, kaže, na sve unaprijed računao i bio spreman uložiti vlastito vrijeme. Njegova je logika jednostavna: neće u tom stanu živjeti vječno, a lokacija i parkirno mjesto bit će veliki plus kad dođe vrijeme prodaje ili najma.
Sličnu priču ima i obitelj koja je prije dvije godine kupila stan sa zelenom naljepnicom, na top lokaciji i po top cijeni, ali u zgradi koja fasadu, stubište i podralo čeka na obnovu. Renovirali su sve do zadnjeg vijenca i zadovoljni su. No žohari su im se uselili zajedno s njima, cijevi su u zgradi pukle već pet puta otkako su se doselili, a susjedi koji ne žele ulagati koče obnovu cijele zgrade. Zelena naljepnica, eto, nije pokrivala ni to.
Kako odlučiti: savjet iskusnih renovatora
Osoba s dugogodišnjim iskustvom u renoviranju stanova dala je u raspravi možda i najkorisniji savjet: prije kupnje raspitajte se o stanju zgrade, o susjedima i o ranije izvedenim adaptacijama. Zatražite procjenu radova od kvalificirane osobe, dodajte na tu cijenu 20 posto zbog nepredviđenih radova i tek tada odlučite. Ako nemate iskustva u adaptacijama, angažirajte voditelja radova.
Jedan je komentator dodao i opasku o susjedima koji u starim zgradama renoviraju kao da su u novogradnji ili obiteljskoj kući, pa povade šutu iz poda i stave suhi estrih, pa im sve odzvanja. Drugi je pak poruku sažeo slikom koja ostaje u glavi: možete potpuno renovirati svoj stan, ali on je i dalje unutar te zgrade, baš kao kad netko u dvadeset godina star auto stavi veliki ekran.
Na kraju, kao i uvijek u ovom gradu, ostaje ono starinsko hrvatsko pravilo: nitko vam ništa ne jamči, ni sa starogradnjom ni s novogradnjom. Potres će uvijek biti, a zgrada iz 1930. godine do tada će imati 130 godina. Hoće li se držati, pitanje je koje svaki kupac mora postaviti sam sebi, i to prije potpisa.