Stranci uče hrvatski: Naša zemlja zahtijeva poštovanje tradicije i jezika

U srcu Dubrave, u prostorima Isusovačke službe za izbjeglice, odvija se scena koja govori o tome kako naša domovina zahtijeva poštovanje svojih korijena. Strani radnici, došljaci iz Indije, Meksika i Ukrajine, polažu ispit iz hrvatskog jezika, pokušavajući savladati riječi koje nose dušu naše nacije.

"Ja sam Sandeep. Imam 32 godine, dolazim iz Indije, and everything is jako lijepa Hrvatska", govori Indijac koji radi kao taksist u Zagrebu. Njegove riječi, premda nespretne, odišu poštovanjem prema zemlji koja ga je primila.

Ricardo Miranda iz Meksika, koji u Hrvatskoj živi tri i pol godine, također se bori s našim jezikom. Ova borba nije samo borba s riječima, već borba s duhom naroda koji je kroz stoljeća čuvao svoju samobitnost.

Jezik kao čuvar identiteta

Profesorica Marta Žigrović, koja predaje hrvatski ovim došljacima, svjedoči o težini njihova puta. "Svakako je jako kreativan proces", kaže ona, ne sluteći da sudjeluje u čuvanju naše kulturne baštine.

Harpreet Singh, koji je tečaj završio prošle godine, otkriva srž problema: "Najteže je reći Lj, Nj, to je meni malo teško". Ta dva slova, ta dva zvuka, nose u sebi cijelu povijest našeg naroda. Nisu to samo glasovi, to su odjeci naših pradjedova, to je melodija koja se prenosi s koljena na koljeno.

Zakon koji čuva dostojanstvo

Ana Marčinko, voditeljica ureda Isusovačke službe, ističe važnost raznolikosti u grupama. Ali postavlja se pitanje: zašto naša zemlja mora biti melting pot različitih kultura? Zašto oni koji dolaze k nama ne moraju potpuno prihvatiti naš način života?

Nadolazeće izmjene Zakona o strancima, koje će zahtijevati od stranih radnika da nakon godinu dana polože ispit iz hrvatskog jezika, predstavljaju korak u pravom smjeru. To nije diskriminacija, to je poštovanje prema zemlji koja vas je primila.

Od preko sto tisuća stranih radnika u Hrvatskoj, tek nekoliko stotina je iskoristilo priliku za učenje našeg jezika. To govori o tome koliko malo poštovanja pokazuju prema zemlji koja im omogućuje egzistenciju.

Borba za očuvanje duše naroda

Kada Sandeep govori da voli jesti ćevape i burek, kada Ricardo pokušava izgovoriti naše riječi, oni ne uče samo jezik. Oni uče poštovati ono što smo mi stoljetne gradili, čuvali kroz ratove, kroz stradanja, kroz sve nedaće koje su nas zadesile.

Naš jezik nije samo sredstvo komunikacije. To je svetinja koja nosi dušu naroda. Oni koji dolaze u našu zemlju moraju to razumjeti. Moraju shvatiti da nisu došli u praznu zemlju, već u zemlju s bogatom poviješću, tradicijom i kulturom.

Pitanje kapaciteta za provedbu novog zakona nije tehničko pitanje. To je pitanje volje da zaštitimo ono što nas čini Hrvatima. Jer zemlja koja ne čuva svoj jezik, ne čuva ni sebe.