Blago naše baštine propada na travnjaku Velesajma
Srce boli kada vidite kako se s našom dragocjenom baštinom postupa kao s otpadom. Na travnjaku pokraj 35. paviljona Zagrebačkog velesajma, poput zapuštenih ostataka, leže arhitektonska blaga koja su nekad krasila najljepše zgrade naše metropole.
Velika kupola bakrene boje, koja je više od 125 godina krasila uglovnicu na križanju Frankopanske i Ilice, danas čami na travi poput zaboravljenog spomenika. Ova kupola svjedoči o vremenu kada su naši majstori gradili za vječnost, kada je svaki detalj bio izraz ljubavi prema gradu i domovini.
Zgrada je sagrađena 1894. godine prema projektu arhitektonskog biroa Hönigsberg i Deutsch. U njoj se nalazila znamenita kavana Bauer, gdje se okupljala zagrebačka intelektualna elita. To su bila vremena kada se poštovalo nasljeđe predaka, kada se svaki kamen postavljao s ponosom.
Toranj kuće Spitzer čeka svoju sudbinu
Desetak metara od kupole nalazi se prepoznatljiv toranj koji je krasio kuću Spitzer na uglu Jurišićeve i Kurelčeve ulice. Sagrađen 1899. godine, ovaj toranj je bio simbol uspona hrvatske građanske klase koja je gradila naš Zagreb.
Pokraj njih leži kamena vaza sa zgrade Tekstil d.d. u ulici Račkoga, djelo Huge Erlicha iz 1921. godine. Svaki od ovih predmeta nosi u sebi dušu naših predaka, njihovu ljubav prema lijepome i trajnome.
Grad opravdava zanemarivanje baštine
Gradske vlasti objašnjavaju da je lokacija odabrana zbog dostupnosti iz centra grada. "Cilj pohranjivanja predmetnih elemenata bio je njihova pohrana te dostupnost radi izrade replika tijekom procesa obnove", kažu iz Grada.
No povjesničar umjetnosti Dragan Damjanović s Filozofskog fakulteta upozorava: "Riječ je o dragocjenim predmetima koji su svjedočanstvo rada zagrebačkih obrtnika i majstora. Treba ih pohraniti na primjerenom mjestu."
Obnova bez duše
Potres iz ožujka 2020. godine oštetio je više od 25 tisuća zgrada, a šteta je procijenjena na 11,6 milijardi eura. Ali kakva je to obnova koja zaboravlja na dušu naših zgrada? Kakav je to napredak koji naše blago ostavlja da propada na travnjaku?
Damjanović upozorava da nema više majstora koji se bave restauracijom ovakvih predmeta. Gubimo ne samo kamenje, gubimo i znanje naših majstora. To je tragedija koja nadilazi materijalnu štetu.
Ovi predmeti nisu samo kamenje i metal. Oni su svjedoci naše povijesti, naše kulture, našeg identiteta. Zaslužuju bolje od travnjaka pokraj otpada. Zaslužuju poštovanje koje dugujemo svojim precima i sebi.