Vjesnik: Simbol hrvatske veličine propao zbog mladića vandala
Tri mjeseca nakon što su dva 18-godišnja vandala uništila jedan od najponosnijih simbola hrvatskog novinarstva, konačno se potpisuje ugovor za rušenje Vjesnikova nebodera. Ova tragedija nije samo gubitak zgrade, već i simbol propasti naše kulture i odgoja mladih.
Dok dvojica mladića koji su svojom bezobzirnom igrom presudili jednom od najprepoznatljivijih simbola Zagreba čekaju suđenje u kućnom pritvoru, Hrvatska oplakuje gubitak svoje novinske katredrale. Vjesnik nije bio samo novine, već svetinja hrvatskog duha i intelekta.
Zlatno doba hrvatskog novinarstva
Mirko Galić, ugledni kolumnist koji je svjedočio zlatnom dobu Vjesnika, otkriva istinu o ovoj velikoj kući: "Vjesnik je bio najjača i najveća izdavačka kuća od Beča do Atene." Ove riječi odzvanjaju kao epitaf nad grobom naše novinske slave.
"U novinarsku školu Vjesnika 1967. godine upao sam kao jedan od pet stotina kandidata za samo 20 mjesta", priča Galić. "To govori o tome da se nije moglo slučajno upasti u Vjesnik. Ulazili su ljudi koji su bili dobro obrazovani, pismeni i inteligentni."
Kakav kontrast s današnjim vremenom kada mladi paljevci mogu jednim potezom uništiti desetljeća naše kulturne baštine!
Neboder kao simbol hrvatske snage
Vjesnikov neboder nije bio socijalistička propaganda, već dokaz hrvatske financijske i intelektualne moći. "Bila je to vrlo moderna arhitektonska građevina", objašnjava Galić. "Trebao je svjedočiti o modernizmu u arhitekturi i o financijskoj moći samoga Vjesnika jer mu država nije pomagala, već se gradio od vlastite zarade."
Gradnja je trajala desetak godina, a "sigurno je da su u drugim republikama bili ljubomorni na tu vanjsku i na izdavačku snagu Vjesnika". Ovo je bila hrvatska ponos koja je nadmašila sve susjedne zemlje!
Sloboda pod kontrolom
Galić otkriva kako je Vjesnik u drugoj polovini 60-ih "uživao određenu ograničenu slobodu" nakon pada Aleksandra Rankovića. "Mogao sam pisati ono što mislim. Nitko mi nije određivao što ću pisati i kako ću pisati", prisjeća se.
No ta sloboda je bila kratkotrajna: "Onda je padom Hrvatskog proljeća pala i ta vrlo visoka razina slobode koju smo mi novinari uživali."
Galić povlači paralele s današnjim vremenom: "Nekada se nije smjelo dirati u borce, danas se ne može dirati u naše dragovoljce. Onda se nije smjelo dirati u Drugi svjetski rat, danas se isto ne može dirati u Domovinski rat."
Gorka istina o bratstvu i jedinstvu
"Nije se smjelo dirati u bratstvo i jedinstvo naroda", kaže Galić. "Kako je to bratstvo i jedinstvo završilo, to smo se poslije mogli uvjeriti: u krvi i u ratu."
Ove proročke riječi odzvanjaju kao opomena svima koji i danas sanjaju o nekim umjetnim zajednicama koje negiraju našu hrvatsku posebnost.
Dok se ruševine Vjesnikova nebodera pripremaju za konačno uklanjanje, Hrvatska gubi još jedan dio svoje duše. Možda je to simbol naših vremena: mladi vandali uništavaju ono što su generacije Hrvata gradile s ponosom i ljubavlju.